Kninski Rječnik

Knjiga Kninski rječnik iz osamdesetih pa do pred rat je samizdat iz 2004, nastala na osnovu postova sa istoimenog website-a započetog 1998.


„Karte postaju ljudi, mjesta, događaji, riječi i peškaju se jedna po jedna sve do ultime. A na ultimi uvjek aš dinari, koga još zovemo i Dinarac. I tako je krug zatvoren. Dinara stoji gdje je i bila, bura brije ka i prije, kamen rađa u izobilju, Dal Negro 40 Triestine i dalje se najljepše pazare na izvoru, u Trstu, cirka 5 eura.

Vječnost se mjeri trenutkom a ne vjekovima.

Bar za male ljude.”

„E ali sad nešto posebno.

Kninski Rječnik je fenomenalan. Ali zaista. Iskreno mislim da je malo ovdašnjih gradova koji imaju onako lepu, pitku i romantičnu ličnu kartu, kakva se može naći na onim stranama, malu hroniku koja bi kompletna mogla da se pretoči u knjigu tipa ”Kad su cvetale tikve” ili u film kao što je “Otac na službenom putu”, ili neku novu seriju “Grlom u jagode” ili “Vise od igre”.

Eto i ja koji nikad nisam ziveo u Kninu nego sam ga samo gledao iz kupea onih letnjih vozova koji žure na more, a u kninskoj stanici se samo izduvaju i promene pantalone – i ja sam se čitajuci pomalo osetio kao da sam nekad bio deo tog grada i poznavao one ljude i ona mesta. Takav “spleen” kakav u Rječniku provejava imali su valjda još samo Sarajevo, Mostar, Beograd u određenoj meri i… eto ne mogu da se setim još nekog grada. Tako da je sve to - i grad i ljudi koji o njemu onako kazuju - za mene pravo otkrice. Sve kao iz zezanja i opuštenog čavrljanja, sve kao olako i bez mnogo razmisljanja pisano, i povrh svega različiti ljudi, različiti zivoti i secanja - a tako čvrst i homogen rezultat. Kao da je neki dobar pisac izmislio čitavo mesto, sve likove i njihove uspomene, pa njegov duh, upleten u pozadinu, usklađuje boje svega što je rečima naslikano. To je pravo malo čudo.

No mozda ce zvučati neobično, ali koliko god da mi se svideo Rječnik, na toj adresi postoji nešto što me je još dublje dotaklo i učinilo na mene još veci utisak. A to su one kratke crtice koje su o sebi napisali autori. One sudbine koje su stale u po par pasusa ispod imena rasutih po svetu, one naizgled različite zivotne priče, a sve spojene onime što nije napisano ali se svuda sluti i zove nostalgija, pa ona precutna a opsta resenost da se ne pominje jedna velika tuga - eto to me je dirnulo. Kod nekih ljudi ima rečenica, skoro uzgrednih, a ustvari takvih da u svaku staje scenario za čitav film. Pretpostavljam da ljudi iz Knina, pogotovo posle svega što se dogodilo, smatraju da niko ko nije iz tog grada ne može ni da zamisli kako je bilo ziveti u njemu i kako je tesko biti bez njega.

Ali neke od rečenica koje pomenuh gurnule su me blizu osecanja i razumevanja onoga što se, znam, moglo steci samo odrastanjem u Kninu. (Slična stvar postoji kod svakog čoveka, i svakog čoveka zauvek vezuje za prestonicu njegovog detinjstva.) Tako sam se nekoliko navrata osetio kao da, stranstvujuci u nekom drustvu koje se dobro poznaje i naizgled čavrlja o nekim neobaveznim temema, odjednom počinjem da tu i tamo razumevam tajni jezik kojim se kazuju vaznije stvari, saopstavaju dublja osecanja. Kako god, na onim stranama leži nešto što bi se, mislim, moglo pretočiti u izvanredan dokumentarac (barem), sve drzeci se strukture Rječnika i iduci od jednog do drugog njegovog Pisača. Hm, skoro da mi to “Pisač” Onaj-Koji-Ispisuje, zvuči kao “Hazar” kod Pavica. Rodili se, ziveli, otisli na neko drugo mesto. Ostavili Rječnik.”

Jovan Eraković – Jone www.ciklonaut.com

Knjiga Kninski Rječnik

U očekivanju Drugog proširenog izdanja, preuzmi Prvo izdanje iz 2004